SPOMEN MISA I KRIŽNI PUT MACELJ, 6. LIPNJA 2010.
Završno pozdravno obraćanje: Mihovil Matković
Poštovani Oče Biskupe,
dragi svećenici, redovnici i redovnice,
dragi i poštovani članovi hrvatskih udruga,
hodočasnici i poštovatelji maceljske spomen-gore, gore zločina!
braćo i sestre!
Iznimna mi je čast, zadovoljstvo i zadovoljština! ... - i iznova čast - biti ovdje. Iznimna mi je nagrada sudbine, nagrada Božje milosti, ... da sam se u svom zemljskom iskustvu zatekao oči u oči s temom maceljskog stratišta mog naroda. I naravno, posebna radost kroz ovih nekoliko godina zbog susreta s činjenicom podizanja ovog svetog spomen-mjesta, nadasve ove spomen-crkve Muke Isusove! I radost zbog susreta sa svima vama ... Radost što sam mogao biti sugovornikom toliko dragih ljudi, što sam mogao biti glasnikom bolnih neugasivih poruka i istina ... Glasnikom prema onima koji su čekali vijesti smiraja, koji su čekali istinu s prostora ovih maceljskih grobišta ... Istinu koja ih vraća njihovoj čovječanskoj cjelovitosti!
Dragi prijatelji, braćo i sestre, dragi hodočasnici uspomenama boli!
Bit ću slobodan prenijeti vam jednu priču iz svoga djetinjstva: Rodio sam se nepunih sedam godina nakon bleiburškog stradanja, a imao sam negdje četiri godine kad sam prvi put vidio, kad sam se susreo – naravno ne znajući razloga – s oštricom boli Bleiburga i Križnog puta. Naime, tada sam negdje, po prvi put, vidio moju mater i tetu – njezinu sestru – kako plaču, cvile zapravo.! Stalno me to progonilo, teško mi je bilo gledati majku da tako plače. Ona je to dosta i skrivala od nas djece, i kad ju nisam čuo, često je imala uplakane oči. I da sam tada mojoj materi i teti znao Kristovski reći „Žalost će se vaša okrenuti u radost", bilo bi, čini mi se, tim dvjema čisto pobožnim ženama – uzalud. A moja mater i teta proplakale su čitavo moje djetinjstvo i mladenaštvo, sve moje dolaske iz Splita i poslije iz Zagreba ...
Zašto stalno plaču, Bože? Kad će se prestati mučiti, kad će mene prestati mučiti ? Nikada, do smrti! - pokazalo se! A teta je umrla u 92. a majka u 95.-oj. One nikada nisu dočekale hrvatskog vojnika iz bleiburške povorke - svoga brata moga ujca Luku! Niti vijest gdje je skončao, niti mjesta gdje su mu kosti! Eto, to je bila naša stvarnost, naša svakodnevica, istina o vrijednosti života, istina o mrtvima i živima u našoj Domovini!
I ako me je, u svekolikoj našoj hrvatskoj zapuštenosti u doba nakon Bleiburga ijedna zapuštenost pogađala toliko, onda je to tema – bleiburškog stradanja i život nakon njega. Nažalost, i danas je ova tema najčešće točka dvojbenosti, prozivanja i obnavljanja osjećaja krivnje zatiranima od strane zatiratelja! ...Spomenimo i ovom prigodom podatak od preko 1500 masovnih grobišta s hrvatskim vojnicima i civilima na području Slovenije i Hrvatske ... potom imena nama dobro poznatih grobišta: Tezno, Kočevski rog, Huda jama, Macelj, Jazovka, Maksimir, Medvednica ... cijela je Hrvatska natopljena i posvećena njihovom krvlju kostima ...!
Dragi i poštovani prijatelji!
U dnevnom valu i pošasti raznih isprika svakome, i svačemu, isprika koje vrijeđaju ... bilo bi konačno vrijedno, normalno, znakovito ... da se Netko ispriča Hrvatskoj ... Ne da se usputno, konvencionalno građanski i deklarativno ispriča, već u duhu organske kršćanske Hrvatske uputi zamolbu za oproštenje. Zamolbu koja bi otvorila hod prema istinskom pomirenju. Evo upravo ovoj Hrvatskoj da se obrati za oprost, ovoj koja se okuplja i ovdje na Macelju i na mnoštvu drugih grobišta i jama pretvorenih u grobišta. Znamo, bio bi to znak razumijevanja i osjećanja života, znak inteligencije naroda, znak razumijevanja povijesti, znak odgovornosti za vijeme, za suvremenost ... suočenja s činom zatiranja! Znak suočenja s grijehom zatiranja!
Koja je ovdje Hrvatska danas, dragi prijatelji? Ovdje je ona neisplakana Hrvatska, ona koja je bila istjerana iz svog bića, iz svog doma! Ona koja svoj dom nije smjela zvati svojim! Ona koje svoje oči nije smjela zvati svojim ...svoj duh svojim!
Da, to je ta zemlja, ta Hrvatska koja ima more, ima zemlju, planine, ima čudesne slike za sve oči Svijeta ...Ali ima ona svoju dušu, svoju razapetost, ima i svoje klance-jadikovce i najveći među njima, najživućiji, najprisutniji u živim uspomenama – Bleiburg! ...
Evo me, iznova se vraćam svom evanđeoskom selu djetinjstva, kako reče pjesnik, sjećajući se riječi moje matere i moje tete koje su rekle kad se u našem selu pozivalo ljude na svečanost otkrivanja partizanskog spomenika: „Jadna ti san, a 'ko će Luki našem spomenika podignuti...?“
Evo prigode, da na ovom spomen mjestu – najvećem hrvatskom grobištu u povijesti na kojem je ubijeno i zakopano preko 10 tisuća žrtava, ovdje uz grobnicu s položenim kostima 1163 mučenika - na mjestu trajnom i vječnom onoliko koliko će trajati i biti vječna ova naša zemaljska Domovima - da izgovorim poruku: Ne, ne bojte se dragi prijatelji, dragi putnici križnih putova, koji ste živjeli s teretom zločinačkog znaka, koji ste čitava života zvani zločincima: Ne ćete umrijeti kao zločinci! I sve vi drage majke, sve sestre, sve bake i zaručnice koje ste čekale s nadom svoje drage u nepreglednu hrvatskom zboru plača poruka:
Spokojno počivajte, evo zapisana je zauvijek uspomena svih vaših boli. Evo spomenika svim vašim dragima!
I poruka mojoj materi i teti – evo spomenika i vašem bratu, momu ujcu Luki. Evo ga, blistava i stamena s imenom Muke Isusove. Tu je, ovdje na Macelju, u Hrvatskoj!
