SUSRET NA TRIBINI UDRUGE GRAČANI
SV. Mihael, 2. prosinca 2011.
Don Ivan Filipović, voditelj zajednice Cenacolo u Hrvatskoj
BIJEG I POVRATAK SLOBODI
U našoj je župnoj crkvi 2. prosinca 2011., u organizaciji Udruge Gračani, održana tribina na kojoj je govorio don Ivan Filipović, voditelj zajednice Cenacolo u Hrvatskoj. Tribinu je vodio naš župljanin Mihovil Matković, i u lijepo je ispunjenoj crkvi u kojoj je bio nazočan i naš župnik fra Mirko Kralj, bili smo svjedoci jednog posebna susreta i autentična svjedočenja Božje intervencije u čovjekov život. I to takva Božjeg upletanja u najkonkretniji život kada gotovo nikakvo ljudsko nastojanje ne može učiniti ništa. O svom životnu iskustvu, o ropstvu ovisnosti o drogi i životu kakvog može kreirati samo droga, govorio je don Ivan otvorenim i dramatičnim slikama i načinom kakav se rijetko može čuti. Bio je to, za sve nazočne, pravi dar na vratima ovogodišnjeg Adventa. Vidjelo se to po toplini i dojmljivosti prijema svih nazočnih. Iz don Ivanova izlaganja izranjale su žive slike i atmosfera Svetoga Pisma, bio je to jezik koji je otvorio istinu o vlastitoj izgubljenosti, ali i istinu o našoj izgubljenosti i izgubljenosti svijeta. Ali, kojega svijeta, što je to svijet i njegov izazov, njegova varka u odnosu na ono što nudi susret s nađenim živim Bogom! – nametnuo se kao vrijednosni upit iz don Ivanova svjedočenja. Don Ivan nam je govorio o vlastitu sklanjanju od svijeta, o sklanjanju pred njegovom stvarnošću, tegobama, okrutnošću, da bi se našlo ono što može zamijeniti svijet. No došao je do istine koju je snažno prenio svima nama nazočnima, da bez prihvaćanja križa nema ispunjenja, nema u konačnici radosti, mira, sadašnjosti, budućnosti s Bogom. Jer Bog je, kako je eksplicitno ustvrdio don Ivan, jedina realnost, jedina istina. Potrebno je izrasti u razumijevanju da je prihvaćeni i življeni križ izravno prihvaćanje samog života kao najvećeg Božjeg dara svakom čovjeku.
Od blistavih don Ivanovih poruka izdvajamo u interpretaciji još poneke. Ne možemo bez posljedica, onako olako površno prosuđivati i misliti: lako se ja mogu odreći onoga što mi Bog daje: odbacit ću ljude, prijatelje, muža, ženu, dijete, domovinu, zamijeniti ću ih novim sadržajima, novim vrijednostima. Ne, ne možemo to zamijeniti, ne možemo to odbaciti jer nije Bog uzalud sve to dao! Boga je nemoguće opovrgnuti, i tko to čini, ili je blizu ponora ili je već u njemu
Ovakvo odbacivanje onoga što nas čini Božjim bićima i Božjim ljudima po vlastitu opredjeljenju, završava u osjećaju realne izgubljenosti. Ali, čovjek može otkriti dar pomirenja, kada se pokaje za svoje propuste i izmiri se s Bogom i samim sobom. Važno je da čovjek traži oprost pred samim sobom ali i oprost sviju koje je povrijedio i srcem oprosti komu treba oprostiti - u njemu nema više straha. Tada više, reakcija svijeta nimalo nije bitna, Bog opet postaje naše središte, pa je reakcija ljudi i svijeta sporedna, bez obzira na to kakva ona bila.
Jer što je svijet u kojem živimo, što je suvremena kultura koja umišlja veličinu i moć da drži život, da joj ne treba Bog? Ona je istinski bijedna, više nego površna, ona je zapravo tragična. Stoga i ostavlja takav dojam, ali i stanje nemoći i izgubljenosti, što najviše vidimo po ljudima koje svakodnevno susrećemo u našem okružju.
Ne smijemo se stoga, pasivizirati u svakodnevnom životu, moramo biti djelatni i stalno biti otvoreni Božjem planu s nama i Njegovoj milosti. Moramo se otvoriti u svojoj slobodi toj mogućnosti, toj znatiželji i putu susreta s Bogom. Samo tako će Bog izravno mijenjati nas i preko nas druge ljude i čitav svijet.
Na kraju, ponovimo don Ivanovu poruku svima nama a posebice mladima koje je pozvao na hrabrost da grade odnose s istinskom ljubavlju. Ljubavlju za koju svjedoči da liječi i koja je jača od svakog društvenog trenda, koja nije moda, manifestacija vidljivog, izvanjskog. To je ljubav koja se zna nesebično žrtvovati i dati se do kraja, ljubav koja je odgovorna, daje sigurnost, koja čuva život u svakom i onom najdoslovnijem smislu.
(M.B.Matković)
