ZAVJETNO GRAČANSKO HODOČAŠĆE
MAJCI BOŽJOJ BISTRIČKOJ
U tjednu smo kada već 116 godina u Gračanima vlada posebno raspoloženje, a glavna tema razgovora većine stanovnika je hodočašće na Mariju Bistricu. Nakon pozdrava pri susretu sa susjedima i prijateljima slijedi pitanje: ideš pješice? I onda krenu sjećanja, evociraju se uspomene na razne događaje s hodočašća, a neka neobična radost i uzbuđenje ulazi u srca… Bistričko hodočašće svima koji su bar jednom bili ostaje u sjećanju kao najljepši dani u godini, kao trenuci koji, unatoč tjelesnom naporu i vrućini, obnavljaju duh i daju snagu za dalje. I ove će godine zvoniti zvona gračanskih crkava, pozivajući sve koji nisu mogli ići ili koji niti ne znaju što je to, neka izađu na svoja dvorišta, otvore svoje prozore i osjete barem djelić radosti i zajedništva koje će romari, uz marijanske pjesme pjevane iz dubine duše i iz sveg glasa, ponovo pronijeti ulicama naših Gračana.
Na ovim stranicama želja nam je donijeti što više tekstova koji zorno dočaravaju gračansku tradiciju i Gračance same te smo preuzeli ove tekstove iz Mihaela, Glasila župe sv. Mihaela u Gračanima, objavljene u broju 2(56)/2006. U njima ćete, osim povijesnih činjenica, naći i ono najvrednije – svjedočanstva o značaju bistričkog hodočašća za živote Gračanaca.
ZAVJETNO GRAČANSKO HODOČAŠĆE
MAJCI BOŽJOJ BISTRIČKOJ
Majko Božja Bistrička, moli se za nas,
Mi smo Tvoji putnici, blagoslovi nas…
…pjevalo se tako davne 1891. godine, kada su remetsku župu, kojoj su tada pripadali Gračani, pogađale razne vremenske nepogode u kojima su osobito stradavali vinogradi. U tim teškim vremenima pobožni se puk utjecao Majci Božjoj i stavljao svoje živote i imovinu pod njen spasonosni plašt zavjetom hodočašćenja u Njeno Svetište. Kako su odlučili – tako su učinili, a mi, njihovi nasljednici, nastojimo vjerno očuvati zavjet.
Prema zapisima u Spomenici remetske župe, te prve godine hodočastilo je oko 500 duša. Procesija je krenula od crkvice Sv. Ladislava, i to sljedećim redom: Tri djevojke u nošnjama noseći svijeće na dar Majci Božjoj. Iza njih tri djevojke, isto tako svečano odjevene, nose krasno urešeni kip Blažene Djevice Marije, slijedi za njima župnik te ostali hodočasnici, pjevajući marijanske pjesme.
Sveti mir, utjeha i zadovoljstvo koje oćutiše u svom srcu ovi hodočasnici, ostavili su neizbrisivi pečat na njihovoj duši koji su pomno čuvali i, puni zahvale Mariji Bistričkoj, prenosili su to svoje iskustvo potomcima.
Tek 1919. g. tadašnji župnik Rusan uspostavio je raspored hodočašća:
Subota – polazak hodočasnika nakon Mise u 4.00 sata
Nedjelja – zavjetna procesija
Ponedjeljak – u 6.30 zavjetna Misa i povratak
1930. g. župnik je skratio hodočašće na dva dana, jer su se već par godina ljudi vraćali u nedjelju, što zbog troška, što zbog poslova.
Posljednja cjelovita procesija remetske župe bila je 1942. g . Vidjelo se tada da se Gračanci pripajaju župi Sv. Franje Ksaverskog. U njihovoj pratnji bilo je petoro trećoredaca sa Ksavera.
U vremenima kojih se živo sjećamo nije se slobodno hodočastilo. Uvijek su hodočašća bila praćena budnim očima policije i mnogih uhoda. Osobito su pod prismotrom bili naši svećenici i muškarci. No zavjet Majci još je više jačao, davao snage i samopouzdanja. Nije se posustalo, a kamoli odustalo. I evo nas, punih 115 godina hodočastimo!
Daleke 1945., sa svojim roditeljima i braćom, krenula sam prvi puta svojim malim bosim nogama, s kiticom poljskoga cvijeća u ruci, put Majke Božje Bistričke. Cijelim putem sam pobožno nosila svoj gračanski pušlek, da bi ga kod ulaska u svetište položila, prema majčinim uputama, u svetu vodu - u krstionicu. Majka je složila culo (zavežljaj velike marame ili stoljnjaka) u kojem je bila čista odjeća, a u torbi kod tate bila je hrana.
Po pričanju sam znala da je prvi odmor kod Marije Snježne, a ja, tako mala i iznemogla, često sam zapitkivala kad ćemo stići. Majka je odgovarala: „Još same malke, detece. Još morame krunicu zmoliti i Majčice pesmicu zapopijevati i evo nas na vrhu brega, a onda male po ravnice. Tam je mala kapelica i ima štrik za zvonce. Moraš pozvoniti kad tam prvi put dojdeš.“
Kad smo se svi okupili, okrijepili smo umorno tijelo kruhom i špekom, putnim kolačom – trdekom i napili se izvorske vode koja izvire ispod brda Gospe Snježne. Tada je župnik predmolio kratku molitvu, izrekao prigodnu riječ, zapjevala bi se marijanska pjesma i kretalo se dalje.
Put nas je vodio kroz blatnjave klance, pitome uzbrdice i mirisne, svježe pokošene livade, na kojima su u ta rana praskozorja odjekivali složni zvukovi kosa i veselo fičukanje kosaca. Puni neke neobjašnjive radosti, hodali smo sve brže do kratkog neslužbenog odmora pod trešnjama (kojih, nažalost, više nema). Tu smo uvijek zapjevali pjesmu našoj lijepoj domovini „Gore nebo visoko“.
Sljedeći cilj bio je Sv. Jendraš. U oronuloj i zapuštenoj crkvi Sv. Andrije izmolili bismo kratku molitvu, otpjevali pjesmu, dali svoj prilog za popravak crkvice (I zaista! Nakon toliko godina oronulosti, ona danas blista na svojoj uzvisini) te, na uvijek uredno pokošenoj livadi uz crkvu, okrijepili tijelo i poslušali župnikovu riječ. Na tom dugom putu, osobito za velikih vrućina, tamošnji stanovnici koji su u ono vrijeme bili jako, jako siromašni, znali su govoriti: Dragi ljudi! Dajte nam male kolača ili cukora, mi vam dame vode! To je bio spas za žedna usta, a u našim torbama, iako ne bogatim, znalo se naći kolača i bombona petstopet.
Veseli što smo blizu cilja, krenuli smo pjevajući dalje – do Sv. Ladislava. Često je peklo sunce i tražili smo hlad, a puno puta je padala kiša. Grmjelo je i sijevalo, a mi smo hrabro gazili blato, klizali se i padali, a kad bi se svi blatnjavi spustili do ceste, prali smo se u zdencu pokraj puta.
Hodajući cestom, stigli smo do mjesta odakle se vidi toranj bistričkog Svetišta. Tu smo pobožno kleknuli i po prvi puta pozdravili Mariju, uz suze radosnice što smo opet uspjeli doći do Nje.
Oko podneva skupili smo se pod starim kestenima uz crkvicu Sv. Ladislava. Pjevajući, zbijajući šale i pričajući jedni drugima dogodovštine s puta, mi mlađi čekali smo da i oni malo stariji, težeg hoda, pristignu. Uz zajedničku molitvu i zadnju riječ župnika prije ulaska u Svetište, složili smo procesiju i, opet pod prismotrom policije, s pjesmom krenuli prema njemu.
Gromka pjesma orila se iz stotine raspjevanih srdaca, pjesmi su se pridružila i bistrička zvona, a u kasnijim godinama u Svetištu bi nas dočekao bistrički župnik i uputio nam riječi dobrodošlice. Pozdrav bi završio ovim riječima:
Majko Božja Bistrička,
Isusova Mati,
Sunce naših nadanja,
Ne prestani sjati.
A mi bismo tada zapjevali K suncu prosi saka roža…
Uz pjesmu smo izašli iz Svetišta i krenuli tražiti smještaj, koji u tim počecima nije izgledao kao danas. Samo mjesto Marija Bistrica bilo je jako siromašno. Starinske kuće nisu imale udobnost, spavalo se u velikoj hiži na slami, a mnogi i u štali na sjeniku. Kupaonice nije bilo nigdje, pralo se u obližnjem potoku ili na vanjskoj pumpi.
Nakon poslijepodnevnog odmora, mi djeca radoznalo bismo obilazili štandove s igračkama, pogledali ringišpil s kojeg je treštala muzika. Ponekad, ako su mogućnosti dopuštale, netko bi se i odvrtio na njemu, ali začas bi nas majka potražila, jer je bilo vrijeme za križni put.
Iza obavljene pobožnosti križnog puta, bila je zajednička ispovijed, a Sv. pričest primili smo u nedjelju na našoj zavjetnoj misi.
U Svetištu se cijelo poslijepodne molila krunica, litanije i slušala propovijed, a navečer su se u kapeli Sv. Petra prikazivali filmovi o životima svetaca. Nama djeci to je bio poseban doživljaj.
Kada bismo zaspali, stigla je kontrola – provjera osobnih podataka. Tako je bilo sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
U nedjelju, po obavljenim zagovorima, prepuni Božje milosti i snage od koje ćemo živjeti godinu dana, žalosni se opraštamo od naše Majke. Pjevamo:
Zbogom, zbogom, zbogom Marijo...
S nama, s nama, s nama Marijo...
Napuštamo crkvu i krećemo istim putem prema svojoj župi.
Kod crkve Sv. Šimuna u Markuševcu okupljamo se i formiramo procesiju. Na čelu je uvijek križ, napravljen od štapova i ukrašen šumskim cvijećem.
Pjevajući cijelim putem, stižemo u naše Gračane gdje nas dočekuju župljani koji nisu bili u mogućnosti ići na hodočašće. U našoj crkvi župnik u ime svih hodočasnika zahvaljuje dragom Bogu i Majci Božjoj na udijeljenim milostima, potom blagoslovi nas hodočasnike te se uz pjesmu razilazimo u cintor, gdje u novije vrijeme svake godine jedna ulica priprema doček i okrepu.
Ovim kratkim opisom gračanskog hodočašća na Mariju Bistricu željeli smo našim mladima te novim stanovnicima Gračana približiti smisao našeg hodočašća. Želimo da novi stanovnici postanu pravi Gračanci, a to je najlakše postići hodočašćem i aktivnim sudjelovanjem u životu župe.
I na kraju, posvijestimo si svi zajedno da hodočašće na Mariju Bistricu nije utrkivanje šumom, nije obilazak svih usputnih gostiona, nije prospavana subota ili nedjeljno jutro, već nešto uzvišeno i plemenito.
Došli smo k Majci Mariji iznijeti svoje teškoće i boli i zamoliti je za pomoć i utjehu, a isto tako i zahvaliti za sva dobra koja primismo kroz proteklu godinu. A kako ćemo to drugačije, nego sudjelovanjem na svim obredima koje nam davno u naslijeđe ostaviše naši preci.
Zavjetovani vinogradi i polja ozdraviše Majčinim zagovorom. Zavjetujmo ove godine župljane naše župe, osobito mlade, i molimo Mariju da nas sve čuva od peronospore i kuge ovog vremena.
Hvala Majci Božjoj i našim precima na ovom dragocjenom i velikom daru!
Đurđa Đuran
(napisano prema vlastitim sjećanjima i prema sjećanjima Jelice Sečen)
DA NE IDEM NA BISTRICU, NEKAJ BI MI FALILO
Prvi put sam pješačio na Mariju Bistricu 1948. godine, prije nego što sam krenuo u prvi razred. Bilo je to doba iza rata kada se nije smjelo ići u procesiji i nositi križ. Sjećam se da je bilo jako puno ljudi, a s nama je išao župnik Jerko Meštrović.
Tih mojih prvih hodočasničkih godina Marija Bistrica mi je bila samo proštenje. Kao djetetu, roditelji ti usade taj običaj da ideš na Bistricu, iako još nisi svjestan značenja. Tek negdje nakon osamnaeste godine počeo sam doživljavati Bistricu kao hodočašće. Ali vjerojatno sam i puno ranije počeo osjećati to nešto što dobiješ na Bistrici, jer svake me godine nešto vuklo da ponovo idem. No bez roditelja koji te usmjere, svega toga ne bi bilo. Zato mi je danas drago vidjeti djecu kako hodočaste, jer znači da smo im mi stariji ipak nešto usadili, prenijeli tradiciju naših roditelja.
Od 1948. do danas svake godine hodočastim, osim 1962. i 1963. kada sam bio u vojsci. Kako se približava srpanj, sve sam sretniji i uvijek velim: Bog bu dal da još ove godine idem. Volio bih da mogu zaokružiti 60 godina hodočašćenja, ali uvijek si govorim: Bože, daj mi ono kaj sam zaslužil, pa kak bu!
Toliko je doživljaja i osjećaja svih ovih godina i teško je izdvojiti bilo što. Možda ipak mogu reći da mi je bilo najljepše kad je bilo loše vrijeme, kad smo bili mokri, zamazani, umorni. (Ne)vrijme me nikad nije pokolebalo, pa makar nas iz crkve krenulo deset. Također su lijepa sjećanja na vrijeme kad sam imao dvadesetak godina i kad je stara ekipa još bila na okupu.
Bilo je godina kad zbog posla nisam mogao krenuti sa svima u subotu ujutro. Jedne smo godine nas troje, Jelica Sečen, Zvonko Štrosar i ja krenuli u dva popodne. I to je imalo svoju draž, jer imali smo tu snažnu želju doći k Majci Božjoj Bistričkoj.
Za mene su svake godine najsnažniji trenuci hodočašća dolazak i odlazak s Bistrice. Taj ulazak u svetište i pogled prema Majci Božjoj, a isto tako i odlazak s pjesmom .... to što se tada događa u čovjeku, ne da se opisati riječima. To se mora osjetiti. Tko je god pješačio na Bistricu, zna na što mislim. Za to se živi.
Bio sam u gotovo svim hrvatskim marijanskim svetištima, ali meni je Marija Bistrica posebna. To je moje hodočašće. To su mi usadili moji roditelji, tu idem s poznatima, našim ljudima. Da ne idem na Mariju Bistricu, meni bi nekaj falilo.
Ladislav Filetin
MOJI KORACI U ZLATNOJ KNJIZI MAJKE BOŽJE
Mislim da nisam stara, ali kada u mislima pođem na svoje prvo bistričko hodočašće u šestoj godini, onda navire mnogo događaja koji se ne zaboravljaju, a kako ih je puno - podsjete me i na moje godine. Kao djetetu od šest godina, bilo mi je to putovanje teško i dugo. No ohrabrujuće riječi moje tete Kristine, koja nas je uvijek vodila, ostale su i danas žive u meni: “ Dečica, saki korak puta Majka Božja bu vam zapisala u zlatnu knjigu.” A mi djeca počeli smo brojiti korake i, kad ih je bilo puno, pitali smo koliku to zlatnu knjigu ima Majka Božja da sve stane u nju.
Događaj kod kapelice Majke Božje Snježne posebno mi je ostao u sjećanju. Jedne godine pri povratku nebo se zamračilo, počelo je grmjeti, a onda se spustila silna tuča, tako da je oko kapelice postalo sve bijelo. Tada sam u dječjoj mašti imala osjećaj da je u srpnju pao pravi snijeg i da se ukazala prava Majka Božja Snježna, kao što su nam roditelji ranije pričali.
Bilo je i vrućih godina kad nas je sunce nemilosrdno pržilo. Jednu takvu godinu posebno pamtim. Moj tata je za put uzeo domaću šunku, kruh koji je ispekla mama, rajčicu i papriku koje smo uvijek za hodočašće prvi puta jeli. Izvori vode uz put su presušili zbog velike vrućine, a ovakva hrana izazvala je silnu žeđ. Gostione na Plašišću još nije bilo, a mi smo već jedva disali. Kod Sv. Jendraša na Lazu bila su dva bunara i moja teta Krsta bila je opet u akciji – prosila je vodu. Žena koja je izašla iz kuće rekla je kako su bunari presušili, a moja je teta rekla na to: “ Kuma, dajte same za dečicu, mi veliki bume zdržali, ali oni više nemreju.” Onda je i ženi bilo žao, pa je u limenom peharcu donijela vode, ali zaista samo za djecu.
Nezaboravno sjećanje je i na godinu kada sam prvi puta u nošnji na procesiji nosila Mariju,. Mislim da je moja mama tada išla zadnji put s nama pješice. Narodnu nošnju smo složile u papirnati kofer, kakvi su tada bili za putovanja i mama je cijelim putem do Bistrice i natrag nosila nošnju na glavi.
A moj ponos što sam velika i što mogu nositi Mariju, bio je neizmjeran. U to vrijeme djevojčice su jedva čekale da narastu i da imaju čast odjenuti nošnju i nositi Mariju. Poslije procesije obavezno smo išli sa župnikom na slikanje u atelje jer nismo imali fotoaparate.
Sličice iz djetinjstva koje nisam zaboravila, a vjerujem, ni mnogi moji vršnjaci, vezane su uz tadašnjeg župnika, oca Jerka Meštrovića. Na povratku s Bistrice, najčešće na ravnom putu uz potok prema Vidovcu, skupili bi se oko njega u tri grupe i tada je počela pjesma – kanon: “Svi petlići lepo poje, lepo poje i dozivlju koke svoje, koke svoje; kokodak, kokodak” To je bilo pedagoško podizanje morala djeci, a o. Jerko stvarno je to znao, jer tada nam je već bilo prilično teško hodati.
Kada sam se udala, povela sam i svoga supruga koji je godinama vrlo rado pješačio. Došla su i djeca, pa su i oni krenuli, kao i ja, sa šest godina. Dobro pamtim tu godinu kad je moja kćer Andreja pošla prvi put: bila je najmlađi hodočasnik, a najstariji je bila moja svekrva koja je došla iz Zagorja da bi s nama krenula, jer ju je to posebno veselilo. Na povratku je moje dijete iznemoglo, pa još i danas priča kako ju je teta Đurđa Đuran spasila, jer ju je nosila na leđima.
Najdublji duhovni doživljaj iz djetinjstva, a i danas je tako, ostalo je opajanje (zavjet) oko oltara i posebne molitve i prošnje u tim trenucima, a koje su uvijek bile uslišane. Zahvaljujem Majci Božjoj na tome.
A suze na rastanku pri odlasku iz crkve i pjesma “ Zbogom, zbogom, zbogom Marijo i s nama, Marijo”, neizbrisivi su trag punine hodočašća, milosti Majčine i obećanja da ćemo opet i opet vratiti se Majci da nas krijepi, jača i nosi kroz život, na putu do susreta s Njezinim sinom, Isusom Kristom.
Ivana Kroflin
ŠTO ZA MOJU OBITELJ I MENE ZNAČI HODOČAŠĆE NA MARIJU BISTRICU?!?
Kako je teško stati u ovom užurbanom ritmu vremena ispunjenom nametnutim, ali i slobodno izabranim obavezama. Stati samo nakratko i razmisliti samo o najvažnijim stvarima. Jedva sam odvojila to vrijeme i zahvaljujući urednici Mihaela koja me zamolila da napišem što za mene i moju obitelj znači hodočašće na Mariju Bistricu, još jednom shvatila kako moram češće zastati, jer u protivnom čovjek lako izgubi pravac kretanja.
Razmišljajući što napisati o ovoj temi, pitala sam moje ukućane, najmlađe i najstarije. Najmlađi su, kao i uvijek vrlo jednostavno komentirali: za njih je to veselje, ljubav, druženje s prijateljima, molitva Majci Božjoj. Stariji su, naravno, morali malo razmisliti, no uz već rečeno, spomen na hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj budi uspomene: kako je to nekad bilo, tko je sve išao, dogodovštine s puta....
Za moju obitelj hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj jedan je od najvažnijih dana u godini i čeka se s velikim veseljem i uzbuđenjem. Naravno, svi se veselimo druženju s prijateljima, ali prije svega s Majkom Božjom Bistričkom. Kad zazvoni zvono našeg Sv. Mihalja koje nas zove na jutarnju svetu misu, srce zabubnja, a suze radosnice virnu na oko. Nekad sam znala preskočiti tu jutarnju misu jer mi se činilo previše rano, ali danas mi je nezamislivo da krenem na hodočašće bez nje.
U mojoj kući u petak navečer dođu moja braća i nečaci, a ponekad i prijatelji, i vrlo se kasno legne na spavanje jer su svi veseli i nikome se ne spava. Začudo, ujutro su svi na vrijeme budni i dižu se veselo iz kreveta. Najmanji se još «švercaju», pa ih deda, zajedno sa prijateljima koje putem pokupi, doveze do «Pipice» gdje svi zajedno krećemo prema šumi. U ugodnom druženju, sa zajedničkim ciljem i motivom, hodamo veselo, smišljajući razne šale. Svatko se svakom veseli i tako već godinama. Djeca osjećaju to ugodno ozračje i lako ga prihvaćaju te se tako ovo tradicionalno gračansko hodočašće prenosi s generacije na generaciju.
Vrhunac doživljaja je dolazak pred oltar Majke Božje Bistričke. Stopi se pjesma s molitvom, umorne noge, a srce prepuno. Ljubav i molitva, zahvale i molbe ore se kroz pjesmu hodočasnika koja ori do neba, a suze umivaju radosna lica. Prekrasno! To se može dođivjeti samo kad si romar! Zahvaljujem dragom Bogu i Majci Božjoj Bistričkoj za ovo hodočašće, kao i za sve pokojne romare koji su nas naučili častiti svetište Majke Božje Bistričke i vjerovati u moć Njezinog zagovora.
Gordana Pehnec Pavlović
IĆI ĆU DOKLE GOD BUDEM MOGLA
Hodočašće na Mariju Bistricu tradicija je koja se u našoj obitelji prenosi s generacije na generaciju. Mene je na to od malih nogu poticao tata, koji također svake godine ide na hodočašće. Tradicija je da se svaki put prije polaska ode na Sv. Misu, gdje hodočasnici dobe svećenikov blagoslov, pa u miru i polako svi skupa mogu krenuti.
Ja pješačim od svoje šeste godine. Sa svakog hodočašća nosim nove uspomene. Mi znamo još dosta dugo poslije povratka razmjenjivati i uspoređivati doživljaje. Put nije nimalo lak, ali kada imaš volje ništa nije teško jer znamo da nas naša Majka čuva i da nam daje snage da neozlijeđeni dođemo na Bistricu. A ponekad ni vrijeme nije na našoj strani. Zna biti i obilne kiše koja dodatno otežava put, kao i sunca koje prži cijelim putem. No kada se stigne na odredište – sve se zaboravi.
Hodočašće na Mariju Bistricu zavjetno je hodočašće naše župe. Marija Bistrica je svetište koje svakako vrijedi posjetiti. Ja osobno jako volim sudjelovati na tom hodočašću i ići ću dokle god budem mogla.
Anamarija Lovnički, 16 god.
NA MARIJU BISTRICU!
Već dugi niz godina u srpnju ustajemo prije 4.00 sata ujutro i pripremamo se za prilično dugi put. Sat kasnije pokraj naše kuće prolazi puno hodočasnika koji jedva čekaju da dođu do cilja, do Marije Bistrice.
Svi idu pokloniti se Majci Božjoj i zamoliti je za nešto što bi htjeli promijeniti na bolje, možda baš same sebe, i krenuti drugačijim i boljim putem.
Hodajući šumom s puno odraslih i djece koja uživaju u šumskim ljepotama, ali i jedva čekaju da negdje stanu da se odmore, sa svojim prijateljima i sestrom ja zaboravljam na bolove u nogama i uživam u prirodi. Uživam u svakom drvetu, u svakom cvijetu koji svojom ljepotom uljepšava šumu i naše domove.
Već smo se odmorili nekoliko puta, popili puno vode, najeli se, a još nismo došli do Marije Bistrice. Putem pjevamo pjesme koje posvećujemo samo Njoj, našoj Majci Božjoj Bistričkoj!
I tako u pjesmi, molitvi i druženju i ne osjetimo umor i napor. Kad napokon iza zavoja ugledamo prekrasan prizor crkve okupane u suncu, padnemo na koljena sretni što smo, evo, opet skupa, mi i naša Majka Božja Bistrička - Kraljica Hrvata.
I znamo da ćemo doći i druge godine, i one druge, i one treće. Sretni i veseli, molit ćemo i pjevati našoj Majčici koja nam daje snagu i štiti nas od svih nevolja.
Ana Zubak - Novak, 12 god.
MOJE PRVO HODOČAŠĆE NA MARIJU BISTRICU
Imao sam nepunih šest godina kad mi je mama rekla da idem pješice na Mariju Bistricu.Večer prije hodočašća nisam mogao zaspati od uzbuđenja. To subotnje jutro ustao sam u 3.30 sati. Tata nas je odvezao do crkve. Prisustvovali smo Sv. Misi. Nakon Mise smo u koloni krenuli na dugi put. Baka, mama i ja išli smo zajedno. Putem smo razgovarali i pjevali. Tako smo stigli do kapelice Marije Snježne. Tamo smo u društvu rodbine i ostalih hodočasnika jeli, a na izvoru smo napunili boce vodom. Krenuli smo dalje kroz šumu i livade te smo došli do ceste koja nas je vodila do Marije Bistrice.
Kad smo pred sobom ugledali crkvu Majke Božje Bistričke, kleknuli smo i poklonili se. Kod kapelice Sv. Ladislava sakupili su se svi hodočasnici. Pjevali smo marijanske pjesme i u povorci išli do Svetišta. Bio sam sretan što mi je Majka Božja Bistrička dala snage da izdržim ovaj put i sretno stignem do njenog Svetišta. Zahvalio sam joj molitvom i pjesmom.
Kristian Kapetanović, 9 god.
