ZVONA I ZVONARI NAŠE CRKVE

 

 

(tekst objavljen u Mihaelu, glasilu župe Sv. Mihaela u Gračanima,

godina XXIV, broj 3 (57)/2006.)

 

 

         Na što najprije pomislite kad čujete riječ zvono? Oni mlađi vjerojatno na školsko zvono, zvono mobitela, zvono na vratima... dok stariji zasigurno pomisle na crkvena zvona. Zvona našega Mihalja... jer njihova zvonjava i zvonik crkve simbol su Gračana - zvuk i slika koje su naraštaji Gračanaca zauvijek nosili u sebi, ma gdje ih odnio život.

 

         Pročitavši pjesmu Gračanski zvoni pokojnog gračanskog pjesnika Stjepana Baneka, (napisanu toplom kajkavštinom - jedinim mogućim izričajem kada se radi o gračanskim zvonima) pomislila sam: ima li čvršćeg, ima li glasnijeg i jačeg svjedoka gračanske prošlosti i gračanske opstojnosti od zvonika Sv. Mihalja...? Koliko je uopće zvona u tornju? Koliko su stara? Koliko li je samo zvonara potezalo njihovo uže? Znaju li naša djeca tko je to zvonar i što je sve radio? Danas su neka druga vremena ... tehnika napreduje iz dana u dan, zvona sad pokreće električni motor... i zvonari odlaze u povijest.

 

         Tako je i u našoj župi. Već petnaestak godina četiri zvona Sv. Mihaela zvone na električni pogon i zvonari, u onom izvornom smislu te riječi, više nisu potrebni. Samo se za sprovode posebno uključuju zvona. O tome su najprije brinule naše časne, a danas tu službu vrši gđa. Jelena (Branka) Pravdić. Stoga smo za blagdan naše župe, za dan kada su u prošlosti zvonari zvonili punom snagom i s posebnim žarom, htjeli ovim tekstom spomenuti i oteti zaboravu posljednje gračanske zvonare i zahvaliti im na predanom vršenju te, nekad ugledne, ali odgovorne i nimalo lake službe. U tome su nam svojim  sjećanjima pomogli naš župnik fra Mirko Kralj, gosp. Rudolf Merkaš  - zadnji gračanski zvonar i još neki stariji župljani.

 

         Zvonareva dužnost bila je zvoniti svakoga dana u 6.00 ujutro, u podne i prije mraka te prije svake mise i za vrijeme podizanja. Kada bi netko umro zvonilo se svaki dan do pogreba, a zvonjava je trajala i do sat vremena. Kao i danas, znalo se da je netko umro ako zvono zvoni u drugo vrijeme osim uobičajenog. Po trajanju zvonjave moglo se znati je li umrla ženska ili muška osoba. Za preminulog muškarca zvonilo se znatno dulje nego za ženu. Danas nema razlike u trajanju zvonjave, ali pažljivo uho primijetit će da se zvoni u drukčijim intervalima: za pokojnika zvoni tri puta po tri minute, a za pokojnicu dvaput po četiri i pol minute. Zvonilo se i kod sprovoda, a u trenutku kad sprovodna povorka kreće prema groblju, zvonila su sva četiri zvona. Kao i  na najveće blagdane i za dolazak procesije bistričkih hodočasnika. Obavezno se zvonilo i prije nevremena, jer vjerovalo se da zvonjava može rastrgati oblake i spriječiti tuču.

 

         Zvonari su pomagali župniku i oko drugih poslova, posebice oko blagoslova kuća, opsluživali su oko oltara za vrijeme mise, kitili i čistili crkvu, a brinuli su se i za groblje i sve vezano uz sprovode. Bili su zaista župnikova desna ruka. A umijeće zvonjenja prenosli su jedni na druge. Po zvuku zvona razlikovao bi se dugogodišnji zvonar od onog  neiskusnog. Naime, treba znati uskladiti sva zvona, zaustaviti ih, treba imati i snage potezati uže…. Svaki zvonar je na gredu u zvoniku zapisao svoje ime i datum kad je postao zvonarom. Danas je krovište promijenjeno i te grede, nažalost, više nema...

 

 

 

 

 

 

 

         U današnjem zidanom zvoniku, koji je sagrađen 1750. god., četiri  su zvona. Najstarije (malo zvono) je čak iz 1786., jedno veće iz 1922. te još jedno malo i ono najveće - oba iz 1926. godine. Na najvećem zvonu iskazana je ljubav gračanskog puka prema Majci Božjoj natpisom Marijo Kraljice Hrvata moli za nas. Osim zapisanih godina lijevanja, na zvonima su likovi Majke Božje, Isusa, svetog Ivana, zazivi svetom Ivanu i Tereziji od djeteta Isusa, a na ornamentima bogatom zvonu iz 1922. stoji natpis Srce Isusovo, smiluj nam se.

 

         Malo je znano da se najstarije sačuvano zvono naše crkve iz 1777. g. nalazi u Muzeju za umjetnost i obrt. Možete ga vidjeti u stalnom postavu Muzeja u izuzetno vrijednoj, brojem nevelikoj zbirci zvona na 3. katu! Naime, za 1. svjetskog rata crkvena su se zvona pretapala za izradu topova i drugog oružja. U ratnom vihoru 1916. i 1917. spašen je vrlo mali broj zvona i pohranjen u muzej. Tako je i naše zvono, lijevano u radionici Lucije Rieser, udovice Johanna Riesera – zvonoljevača Kaptolske zvonoljevačnice u Zvonarničkoj 3, Božjom voljom završilo u muzeju. Na njemu su samo njeni inicijali: L.R.W (Lucie Rieserin Witwe) jer se ženske vlasnice zvonoljevačnica nisu nikada potpisivale punim imenom. Zanimljivo je da su poznata samo tri njena zvona, među kojima je i ovo naše, te da im je izrada puno ljepša od izrade njenog muža.

 

          Za ono pak zvono iz 1786. zna se da ga je netko vrlo hrabar za vrijeme I. svjetskog rata zakopao u gnoj te ga tako zapravo sačuvao i od vojske, ali i od odnošenja u muzej. I to je doista istina. Naime, to je zvono izradio Antun Schiffrer, koji je zagrebačku zvonoljevačnicu držao od 1784. do 1837.g. O njegovoj kvaliteti dovoljno govori činjenica da jedno njegovo zvono i danas zvoni u zagrebačkoj katedrali, zatim u Markuševcu itd. A pišući ovaj tekst otkrila sam da za naše zvono, koje je doista među rijetkim zvonima koja su preživjela rat i masovno pretapanje, ne znaju ni u Muzeju za umjetnost i obrt, a nema ga ni na popisu preživjelih zvona A. Schiffrera. Imati takvo zvono u zvoniku  – velika je stvar.

 

         Dva najveća zvona u našem zvoniku (iz 1922. i 1926.) izradio je Antun Blazina, pretposljednji vlasnik zagrebačke zvonarnice. Njegova dva zvona su i u remetskom svetištu. Malo zvono iz 1926. saliveno je u Ljubljani.

 

         Naš župnik kaže da su gračanska zvona tonski usklađena, imaju prekrasan zvuk i da nam mnogi zavide na njima. Kvaliteta njihovih autora to doista potvrđuje, a povijesne činjenice daju im neprocjenjivu vrijednost.

 

          Ona su naša kulturna baština, ali i čuvari kršćanskog identiteta našeg naroda. Zvuk zvona oduvijek je narodu govorio, slao neku poruku, donosio vijest. Ali njihov je zvuk ujedno i naša molitva i hvala Bogu za nas  same, za naše obitelji i cijeli naš hrvatski narod. Sjetimo se toga kada sljedeći put čujemo zvona našega Mihalja!

                                            

                                             

   Dubravka Šelendić

 

 

 

 

Gračanski zvoni

 

Setne  zvoni zvoniju,

z Isca kapelice bele

kak da drščeju v tugi,

il’ povedati nekaj bi štele.

 

Šepčeju v plave jutre

drage nam pozdravlenje,

kak vetrek dragaju dušu,

nesiju nežno smirenje.

 

Tak su mi v srce prirasli

i mile ih je čuti,

veter kad glase im nesi,

zadrščeju gračanski kuti.

 

Naš su pratilac verni

če vumre nešče blage,

dok nas ne položiju

u krilo zemle drage.

 

Prek stotinu let zvoniju,

od davnine glas im je čuti,

zvonili i meni buju,

kad nestanu moji puti.

 

Stjepan Banek

 

 

* Ovaj tekst i pjesmu prenosimo iz Mihaela na našu stranicu kao uspomenu na preminulog člana naše Udruge, ujedno i posljednjeg gračanskog zvonara, gosp. Rudolfa Merkaša (1939. – 2007.)