Sjećanje na Rudu Merkaša - posljednjeg

gračanskog zvonara

(1939. - 2007.)

 

 

UZ ODLAZAK RUDE MERKAŠA

 

Znači,  umro je naš zvonar Ruda Merkaš!

Hvala Bogu što je bio među nama.

Sigurno, nedostajat će u našem dnevnom mozaiku življene vjere, zemaljske patnje i sreće.

Lik, silueta, korak, glas, njegove poslovice, prikazi njegove

dnevne Hrvatske!

Za mene osobno svakako -  njegov odlazak - remeti moju dnevnu putujuću sliku

mog mikro-zavičaja u Zagrebu.

Jer i on je nosio žig dotepenca koji je našao mjesto u svim događajima Gračana, u svom susjedstvu shvaćenom na najljudskiji način.

Odzvanjat će dugo Rudino zvono - doslovno i preneseno u dobrim sjećanjima Gračanaca.

Neće to biti obična sjećanja:

svojim tragom Ruda je zaorao duboko prostorom što smo ga Božjom dobrotom dijelili s njim.

Kad bi mi netko rekao da opišem, ili još teže – da naslikam dušu Gračana – bila bi mi to teška zadaća! Kako ćeš nacrtati tu bogatu  dušu Gračana?

I onda sam se sjetio: nacrtato bih jedan njezin dio, a dio duše je kao i cijela duša.

Naslikao bih lik Rude Merkaša, gračanskog kršćanskog muža  i glumca koji je toliko velik da nikad ne zaobilazi malene i nemoćne.

Eto, tako bih riješio svoju tešku zadaću ...

Dragi naš Ruda! Neka Te Bog daruje svojom blizinom! - naša je molitva i poruka Bogu koji sve daruje. I ljudski život. I smrt. I sjećanje na njih kao most za opstajanje u Njegovoj ljubavi.
I šta još mogu reći, šta mogu učiniti iz naše ljudske perspektive, ovdje na zemaljskoj plohi osamljenosti i tajnovitosti!

Pustiti s glasnica, pustiti iz misli moju nemoćnu riječ, tihi prosvjed kako nisam spreman za ovaj rastanak!

Pa kako  sam htio s Tobom razmijeniti još riječ-dvije o našim dnevnim i često sudbinskim temama!

Nikada sebe nisi stavljao u prvi plan kad si otvarao teme: bilo je to uvijek nešto iznad Tebe: neki vjernički čin brige za zajedničko, i za Hrvatsku često posebice. Naši se razgovori evo – odgađaju.

Znam čvrsto da je naš susret doista tek odgođen do Božje

volje.

Uživaj dragi naš Ruda Merkašu u širini i svjetlu Božjih stanova.

Uz osjećaj poštovanja, svekolika duga i sjećanja.

 

Sused dalmoš  i prijatel od daleke  1982.

 

 

Mihovil Matković