OBIČAJ PRANJA RUBLJA DO 1948-49. god.

U GRAČANIMA I PODSLJEMENSKOM KRAJU

 

 

          „Zutra bume rubje parili“, rekla je mama.

To je značilo da se treba rano dići i naložiti vatru. Pristaviti kotao vode ili veliki lonac – da voda zakipi. U međuvremenu se priredilo rublje (rubje) i složilo u veliku drvenu kacu zvanu parenica koja je na dnu imala rupicu promjera tri do četiri centimetra. Parenica je zaprimala oko 100 l, pa i više, ovisno o broju članova obitelji.

Rublje koje se parilo sastojalo se većinom od domaćeg platna: rubače, gače, ručnici, plahte idrugo, uglavnom postojanih boja. Na dno parenice stavio bi se jedan red rublja pa bi se posipao pepelom koji se spremio poslije pečenja u krušnoj peći. Pepeo je bio najčešće od bukovog drveta, jer od njega nije bilo flekova. Zatim je slijedio drugi red rublja i tako redom dokle god je bilo rublja. Sve to se pokrilo s krpom i počelo se zalijevati vodom koja je već kipjela. Tako se to radilo dok skoro i u parenici nije zakuhalo. Ta voda je tekla kroz rublje i odnosila kroz rupicu na dnu svu prljavštinu koju je otapao pepeo. Taj je cijeli proces trajao nekoliko sati, ali tako se to radilo – to je bio stari dobri običaj.

 

 

VALJANJE RUBLJA

(iza pranja ili već po potrebi)

 

         Kada je domaće platno, koje je uglavnom bilo čvrsto i tvrdo, trebalo izgladiti bila je potrebna snaga.Tada je postojala pegla u koju se stavio žar ili bi se zagrijavala na peći, ali se s njom nije moglo dobro izglačati npr. rubaču domaćeg platna. Stoga se rublje valjalo.

Koristio se mlinčinjak (valjak) dužine jedog metra i promjera osam do deset centimetara, bilo je potrebno drveno korito i veći kamen. Kamen se stavio u korito, mlinčinjak ispod rublja i vuklo se gore – dolje. Umjesto kamena u koritu su mnogo puta sjedila i djeca. I ja sam sjedila u koritu – to su bili krasni dječji dani.

 

Marija Vinšek

 

. . . . . . . . . .

 

 

PACKE U PUČKOJ ŠKOLI

 (Je li batina izašla iz raja?)

 

      Je li batina izašla iz raja? Ne znam to sa sigurnošću još ni danas, ali pedeset posto govori da je. Dok smo polazili u našu dragu Pučku školu u Gračanima bili smo siromašna i slaba djeca poslije drugog svjetskog rata. Po dva su razreda bila u istoj učionici. Učitelj se trudio da nam pomogne u životu, da nas ojača, pa nam je davao riblje ulje iz jedne boce, svi samo s jednom žličicom. Tako ojačani možda smo i bili zločesti (no u našim malim očima sigurno ne), ali učitelj je dosta često mahao po zraku s rekvizitom iz raja i zaustavio bi ga na našim ručicama tako da nekad i po dva dana nismo mogli pisati zadaću. To se zvalo packe. S njima je učitelj dovodio sve nas u red.

I to bi bilo tih pedeset posto, ali onih drugih pedeset posto mi govori da smo svi dobri ljudi, radišni i pošteni, u svakom smislu pozitivni. I da nam batina nije potrebna.

Bez obzira na packe, hvala učitelju za sve, jer nas je, unatoč ili uz pomoć packi puno toga naučio... Možda je ipak batina izašla iz raja...

 

 

Marija Vinšek