GRAČANSKA CRKVA (KAPELA) SVETOG MIHALJA
(tekst objavljen u Mihaelu, glasilu župe sv. Mihaela u Gračanima,
godina XXIV, broj 2 (60)/2007.)
Gračanska župna crkva sv. Mihalja zasigurno je najprepoznatljiviji simbol Gračana. Smještena na osamljenom brežuljku pod nazivom Isce (Mons Ixes), dominira prostorom na području od Šestina do Remeta. Isce, koje se po prvi puta spominje 1201. godine u povelji kralja Emerika, oduvijek je privlačilo pažnju promatrača, a svoj je seoski i pomalo romantičarski izgled sačuvalo do danas. Za sam naziv Isce postoji nekoliko objašnjenja, ali to je tema za neki drugi članak ili knjigu.
NAZIV CRKVE (KAPELE)
Prije nego što prikažem povijest gračanske kapele, koja je tek od 1983. godine uzdignuta u rang župne crkve, osvrnut ću se na njen naziv, zapravo na ime njenog patrona, sveca zaštitnika.
Naime, gračansku se crkvu (kapelu) često pogrešno naziva crkvom sv. Mihovila. Treba istaknuti da se gračanska župa naziva župom sv. Mihaela, što je ispravan naziv i standard hrvatskog književnog jezika. No naziv današnje crkve oduvijek je glasio kapela sv. Mihalja. Stari su je Gračanci poznavali samo pod tim imenom. Oni su uvijek išli Mihalju ili su bili pri Mihalju, nikada Mihovilu, Mihajlu ili Mihaelu. To su za njih bile strane i nepoznate riječi. Osim toga, prečasni Janko Barle, ugledni povjesničar, u svom djelu Remete – povjesni podaci o samostanu, župi i crkvi, iz 1914. g., gračansku kapelu naziva Kapelom svetog Mihalja. Samo je u naslovu poglavlja naziva kapelom sv. Mihaela, ali je u cijelom daljnjem tekstu navodi pod imenom sv. Mihalj. Osim toga, remetski (u ono vrijeme i gračanski) župnik, velečasni Leopold Rusan, kapelu naziva imenom sv. Mihalja. Fotografija iz 1935. g., a koja je služila kao razglednica i nalazi se na naslovnici ovog broja, kao što se vidi, ima natpis – Crkva sv. Mihalja.
Dolaskom fratara trećoredaca na Ksaver kapela se počinje nazivati imenom imenom sv. Mihaela, Mihovila ili Mihajla. Po svemu sudeći, franjevci koji su uglavnom bili južnjaci iz Hercegovine, Dalmacije i Primorja, nisu poznavali sjevernjački izraz Mihalj, pa su počeli pisati južnjačkom varijantom – Mihovil. Osim toga počeli su kapelu voditi pod imenom sv. Mihajla, vjerojatno greškom zamjenjujući mjesta slovima j i l, zapravo brišući slovo lj. I danas mnogi čine grešku i župnu crkvu u Gračanima, ponekad slučajno, a ponekad namjerno nazivaju crkvom sv. Mihovila, a nešto rjeđe sv. Mihajla. No ti nazivi nemaju nikakvog temelja, ni lingvističkog, ni historiografskog, a ponajmanje etnografskog i tradicijskog. Naime, ako ulica koja vodi od Gračanske ceste do crkve nosi naziv Gračanski Mihaljevac, ako se okretište tramvaja na rubu Ksaverske doline zove Mihaljevac, ako se gračansko proščenje naziva Miholjem, a svi se ti izrazi izvode od starog naziva crkve, tada doista nema razloga da crkvu zovemo nekim drugim, iskrivljenim imenom.
Korijen riječi Mihalj mađarskog je podrijetla, ali se stoljećima, kao i niz drugih mađarizama, udomaćila u Gračanima i općenito u sjevernoj Hrvatskoj. Budući da su naši preci stoljećima čuvali to ime i utkali ga u svoj narodni izričaj, mi bismo trebali nastaviti istim putem, a ne iskrivljavati prošlost i zapravo krivotvoriti povijest. Na taj način nepovratno gubimo dio gračanskog izgovora i nazivlja koje je danas ugroženo više no ikad prije. Jer ako danas izgubimo sv. Mihalja koji će postati sv. Mihovil, sutra ćemo izgubiti Mihaljevac koji će možda postati Mihovilovac, a naše Miholje – Mihajlovo.
Kod pisanja ovog članka sjetio sam se krasne propovijedi koju je na sv. misi povodom stote obljetnice Podgorca održao o. Vjenceslav Mihetec. Tada je istaknuo jednu rečenicu koja me duboko dirnula: Čuvajte svetog Mihalja, čuvajte tu riječ Mihalj. I doista, ČUVAJMO tu riječ i naše stare nazive, nemojmo ih se sramiti i prikrivati ih drugim imenima. Prenosimo ime Mihalj na naše mlade i sačuvajmo svoj gračanski i prigorski identitet.
POVIJEST CRKVE (KAPELE)
- od njene izgradnje do danas -
Kada je točno sagrađena kapela sv. Mihalja nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Legenda govori da je kapelu sagradio neki grof Prosenko, a učinio je to iz zavjeta protiv kuge.Tu legendu spominju svi povjesničari i kroničari koji su se dotakli Gračana, a poznata je i starijim Gračancima. Osim kapele, stara gračanska narodna predaja govori da je grof Prosenko izgradio i svoj grad na zemljištu pokraj stare gostionice Puntijar. To je zemljište narod u Gračanima zvao Prosenka, a na njoj su se prilikom kopanja i oranja često pronalazili predmeti (uglavnom opeke) još iz rimskog doba. No grof Prosenko, njegova izgradnja kapele i grada, samo su stara gračanska legenda, a povijest je zabilježila sljedeće:
Početkom XVII. stoljeća u Gračanima je vladala kuga, a kapela je izgrađena kao zavjetna kapela protiv kuge te je to jedini podatak koji ima veze s legendom o grofu Prosenku. Najstariji zapis o gračanskoj kapeli datira iz 1622. godine. Vizitacija arhiđakona Benedikta Vinkovića iz navedene godine spominje je kao područnu kapelu sv. Marije na Dolcu. Kapelu ja gotovo sigurno izgradio grof Ivan Erdödy de Monyorokerek, zajedno s kanonikom, čuvarom zagrebačkog kaptola – Gašparom Vrbanovićem. Grof Ivan Erdödy bio je u razdoblju od 1610. do 1624. godine jegarski biskup u Ugarskoj, što potvrđuje natpis na posudici za tamjan. Na njenom je poklopcu s jedne strane grb obitelji Erdödy, a s druge strane latinski natpis: COMES IOAN. ERDEODY EL EPPVS AGRI. ANNO 1624. (Grof Ivan Erdödy izabrani biskup jegarski godine 1624.)
Gotovo isti natpis nalazi se na poklopcu srebrne kadionice i na srebrnom kaležu, kojega je grof Erdödy poklonio kapeli. Spletom okolnosti, nijedan od navedenih predmeta danas nije u posjedu gračanske crkve. Ipak, crkva posjeduje mali križ na kojem je zapisana godina 1518. To je najstariji predmet crkveni predmet, a neki su mišljenja da on dokazuje postojanje kapele već u XVI. stoljeću. Iako ta mogućnost postoji, čvrstih dokaza za to nema.
Crkvena vizitacija iz 1634. godine zapisala je sljedeće: Crkva i svi predmeti u dobrom su redu. Posjeduju je oci Isusovci. Od svetoga posuđa između ostaloga su tri srebrna kaleža, jedan djelomično srebrn, kadionica, dvije posudice od srebra za vino i vodu i Rimski misal. Kako bi se kapela mogla sama uzdržavati, kanonik Gašpar Vrbanović kupio je za uzdržavanje kapele u Gračanima vinograd, koji su obrađivali seljaci iz Gračana, Dolja i Zvečaja, a kapela im je plaćala u hrani. Godine 1669. kapela je posvećena, a njeno se posvećenje slavilo prve nedjelje nakon blagdana sv. Mihalja. U kapeli se neprestano čuvalo Sveto otajstvo. Navedene je godine vizitaciju obavio arhiđakon Ljudevit Vukoslavić.
Prvi detaljniji opis kapele iz 1695. g.
Prvi veći i detaljniji opis kapele dao je arhiđakon Simon Juda Zidić, koji je kanonsku vizitaciju obavio 13. prosinca 1695. godine. Za kapelu je naveo, da se nalazi na području slobodnog kraljevskog grada Zagreba (in teritorio montis Graecensis Zagrabiensis). Što se tiče izgleda bila je od temelja zidana i nadsvođena, popločena cementom, s krovom od hrastovih daščica. Kod glavnih vrata na zapadnoj strani nalazio se zidani kor, a pod njim drveni zvonik s dva zvona. Pred vratima je bilo predvorje, sagrađeno na zidanim stupovima, a u kojem je bio žrtvenik, ukrašen slikama sv. Franje Ksavera i sv. Franje Serafskoga. U crkvi su se nalazila tri žrtvenika. Na velikom je bila slika sv. Mihaela, glavnog patrona kapele. Uz sliku su se nalazila četiri anđeoska kipa, a nad slikom Duh Sveti. Na žrtveniku se nalazilo svetohranište pred kojim je nedjeljom i blagdanom gorjela svjetiljka. Ulje su financirali Gračanci koji su od svake kuće plaćali po jedan groš godišnje. Osim glavnog žrtvenika ukrašeni su bili i bočni žrtvenici. Na evanđeoskoj strani nalazio se žrtvenik Pohoda Blažene Djevice Marije. Žrtvenik je ukrašavala slika sa spomenutim događajem, a pokraj nje su stajali kipovi sv. Joakima i sv. Josipa. Na drugoj strani epistole stajao je žrtvenik sv. Ivana Evanđeliste. Žrtvenik su ukrašavali slika sveca i kipovi sv. Petra i sv. Pavla. U kapeli se nalazila propovjedaonica, koja je bila prenosiva te je vjerojatno služila za propovijed na otvorenom.Vizitacija je spomenula i Božji grob unutar kapele, gdje se zadnja tri dana Veliki tjedna izlagalo Sveto Otajstvo i održavala uskrsna procesija.
Kapela je u tom vremenu posjedovala dva rala oranica i već spomenuti vinograd. Oko kapele se nalazilo groblje. Bilo je obzidano, a pokapanja su se vršila još u najstarije doba. Vizita iz 1705. godine spominje da je župnik sv. Marije na Dolcu služio u Gračanima svetu misu dvanaest puta na godinu. Osim toga, u kapeli se vjerojatno slavila misa polnoćka i uskrsnuće.
U to je vrijeme kapeli pripadalo 86 kuća, od kojih su se iz 35 do 36 pokojnici pokapali na groblju oko kapele. Nije poznato gdje su se pokapali ostali pokojnici, ali pretpostavljam da su Gračanci sahranjivani i u susjednim selima. Domaći stanovnici nisu plaćali naknadu za ukop, dok su stranci davali jednu forintu. Zvonjenje je bilo besplatno za domaće i strance.
Kapelu su okruživale stare lipe, a nije poznato jesu li današnje lipe iz tog vremena. U svakom slučaju, nisu puno mlađe.
Kapela je tada imala šest šekutora (starješina), od kojih su po dvojica vodili zasebne račune. Nije poznato iz kojih je razloga to bilo tako, ali pretpostavljam da su svako selo (Gračani, Dolje, Bliznec) predstavljala po dvojica šekutora.
Izgradnja zidanog zvonika
Godina 1750. značajna je iz razloga što su Gračanci počeli graditi novi, veliki zidani zvonik. Posao oko izgradnje povjeren je Felicijanu Beliću, orguljašu crkve sv. Marka u Zagrebu. Njemu je Mirko Trnčević, jedan od šekutora kapele, predao 283 forinte. Spomenuti je novac Belić potrošio na izgradnju tornja, što je dokazao izdanim računima. Zvonik je na veliko zadovoljstvo svih Gračanaca uskoro završen. Godine 1779. arhiđakon Josip Mikinović po prvi puta spominje sliku Majke Božje Pomoćnice (auxilium christianorum), koja svojim plaštem zakriljuje sve kršćane, odličnike i siromahe, plemenite i obične težake. U viziti se spominje i loše stanje kapele koja je bila oštećena potresom pa je svod bio ispucan, a krov je promakao.
Nevrijeme koje je 1810. godine pogodilo Gračane bacilo je križ i jabuku s gotovo novog zvonika. No upornošću i marljivošću Gračanaca sve je popravljeno, a 1870. godine zvonik je dobio novi, šiljasti oblik
Godine 1882. uklonjen je iz kapele stari koruš i sazidan novi, o čemu je svjedočio natpis ispod pjevališta: Ovaj koruš sazidan g. 1882. sa milodari zagrebačkih gradjana 326 for. i domaćih sa 77 for., sabrano po šekutori Ivanu Ćuku i Imbri Kosu.
Nažalost, natpis je kasnije izbrisan, a njegov je tekst svjedočio da su i zagrebački građani uvelike pridonosili izgradnji i uljepšavanju kapele.
Najveći mecena i dobrotvor kapele bila je Marija Gjurak iz Gračana. Ona je 1891. godine za 363 forinte kupila veliki žrtvenik sv. Mihaela. Žrtvenik je u drvu izradio zagrebački stolar Franjo Bašić. Također je za svotu od 65 forinti nabavila kip Blažene Djevice Marije, a 1894.g. platila je slikaru Augustu Posiloviću 750 forinti za oslikavanje kapele. Godinu dana kasnije kapela je dobila novi tarac, koji je plaćen 342 forinte, a trošak je ponovno snosila Marija Gjurak.
Novo groblje
Budući je broj stanovnika Gračana i okolnih sela stalno rastao, područje unutar cintora koje je služilo kao groblje postajalo je preskučeno. Zbog toga se krajem XIX. stoljeća intenzivno razmišljalo o preseljenju groblja na novu lokaciju. Pogodno zemljište pronađeno je u blizini kapele. Bilo je u vlasništvu Ivana Ćuka, a cijenu od 74 forinti zajednički su platili mještani Gračana, Dolja, Zvečaja i Blizneca. Groblje je dana 2. listopada 1892. godine, na samo miholjsko proštenje, blagoslovio župnik remetski – velečasni Gustav Lepušić.
14. listopada na groblju je izvršen prvi ukop. Pokopana je Magda, kći Pavla Grdjana i Kate rođ. Krištof, stara samo jedan dan.
Na samom kraju XIX. Stoljeća kapela je obnovljena i uređena s unutrašnje i vanjske strane. U unutrašnjosti su nabavljeni novi žrtvenici. Žrtvenik Pohoda Blažene Djevice Marije zamjenio je žrtvenik sv. Ane. Na njemu je u sredini bio kip svetice, a uz njega su bili kipovi sv. Josipa i sv. Ivana Krstitelja. Na strani epistole bio je žrtvenik sv. Ivana Evanđeliste. Uz svečev kip nalazili su se i kipovi sv. Blaža i sv. Ladislava. Nabavljena je i nova propovjedaonica, ukrašena gipsanim ornamentima. Stare orgulje ostale su nepromijenjene te su i dalje zauzimale mjesto na korušu.
Vanjski izgled kapele promijenjen je 1899. godine, kada je porušena stara iizgrađena nova sakristija, koja je i danas u uporabi te se njen izgled od tada nije mijenjao.
Godine 1905. kapela je znatno oštećena udarom groma. Tom je prilikom neoštećena ostala već spomenuta slika Majke Božje Pomoćnice. Od tog je vremena poraslo štovanje Gračanaca prema toj slici, koja i danas krasi kapelu.
Nakon manje obnove na glavni su ulaz postavljena nova hrastova vrata.
Od tada pa do 1922. godine na kapeli nisu rađeni nikakvi veći popravci. Zbog toga je kapela bila u poprilično oronulom stanju. To se osobito odnosilo na zvonik i krov koji je prokišnjavao. U općoj poratnoj neimaštini nedostajala su novčana sredstva za obnovu kapele. Kako bi spriječio daljnje propadanje kapele, novi remetski župnik, velečasni Leopold Rusan, uz pomoć nekoliko šekutora započeo je s obnovom. Radovi nisu bili obavljeni stručno i kvalitetno, ali su na određeno vrijeme spriječili daljne propadanje i prokišnjavanje. Već 1924. godine, agilni i poduzetni velečasni Rusan osigurao je kapelu sv. Mihalja i malu župnu cirkvenicu (župnu kuću) kod Croatia osiguranja. Cjelokupna imovina osigurana je na 125 000 dinara.
Godine 1928. oličen je toranj kapele, a radove je u sivoj boji izveo Jakob Ćuk. Budući da su, kao što je već rečeno, radovi iz 1922. godine bili nekvalitetno izvedeni, bili su potrebni novi, koji su izvršeni 1936. godine. Iste su godine u listopadu za kapelu nabavljene i dvije zastave, jedna s likom Gospe Lurdske i sv. Mihaela, a druga s likovima sv. Ane i sv. Ivana Krstitelja.
Kako bi se obnovio i osvježio glavni oltar, u rujnu 1937. godine krenulo se s radovima, a sve je troškove snosio Gjuro Puntijar.
Godine 1938. postavljeni su novi prozori na kapeli. U mjesecu travnju Ivan Marinković iz Zagreba postavio je tri prozora s obojanim slikama (vitrajima). Prvoga do koruša darovao je Ivan Puntijar stariji, drugoga Mijo Bešić sa svojom ženom Barbarom, a trećega Juraj Bešić sa suprugom Barbarom. Četvrti su prozor u kolovozu iste godine darovali Ivan i Dora Haraminčić iz Dolja. Na prozoru je stajao natpis i slika sv. Pavla Pustinjaka.
Za Božić 1939. godine župnik Leopold Rusan proveo je akciju uređivanja groblja. U prvom planu bila je izgradnja ograde i uređivanje okoliša. Sela Gračani, Dolje, Zvečaj i Bliznec prikupila su 1592 dinara, a kapela je donirala 1873 dinara od grobova. Uz novac, vjernici su dali i stupove za ogradu. Posao je uskoro završen pa je sve izledalo urednije i ljepše.
U listopadu 1941. godine popravljene su orgulje u kapeli. Popravak je stajao 700 starih dinara. Inače, orgulje u kapeli sv. Mihalja izrađene su 1846. godine u Zagrebu, o čemu svjedoči natpis na njima: Orgelbauer in Agram Pump Jahr 1846.
Planovi za izgradnju nove crkve 1944.g.
Godine 1944. donešena je odluka o izgradnji nove crkve u Gračanima. Bilo je to razdoblje Nezavisne Države Hrvatske, kada su Gračani po prvi puta u povijesti postali samostalna općina. Štoviše, prva po novom ustroju u cijeloj državi. Zbog toga je selo dobilo drugi značaj, raslo je demografski, uveden je vodovod i elektrifikacija te se od njega planiralo napraviti lokalno središte za cijelo Prigorje. Kako bi uz političko i društveno središte Gračani postali i vjersko središte, izgradnja nove crkve predstavljala je imperativ.
Po zamišljenom projektu stara kapela trebala je biti srušena, a na njenom mjestu sagradila bi se nova crkva. U tu je svrhu uskoro izabran i glavni odbor
od pet članova, a činila su ga dva predstavnika Gračana te po jedan predstavnik Dolja, Zvečaja i Blizneca. No ratna situacija i slom Nezavisne Države Hrvatske rasplinuli su sve planove. Danas možemo kazati: sreća u nesreći, jer bilo bi zaista šteta srušiti kapelu sv. Mihalja koja zrači toplinom i ljepotom, a ima i određenu kulturološku i povijesnu vrijednost. Osim toga, ona je simbol Gračana i neraskidivi dio gračanskog identiteta. Zbog toga možemo reći da su rat i poratna politička situacija spasili staru gračansku kapelu i očuvali je od uništenja. Koliko je ovaj zaključak čudan, on je doista i točan, jer projekt je bio gotovo pred realizacijom. O tome svjedoči i dozvola koju su od Nadbiskupskog duhovnog stola dobili ksaverski fratri.
Tijekom sukoba između hrvatsko–njemačke vojske s jedne strane i Jugoslavenske armije s druge strane, u svibnju 1945. godine kapela je oštećena.
Osobito je nastradao zvonik, za čiju je obnovu 1946. godine utrošeno 6000 dinara.
U srpnju 1951. godine, na blagdan Predragocijene Krvi Isusove, postavljen je i svečano blagoslovljen križni put u Gračanima. Postaje križnog puta kapeli su darovali bečki franjevci.
Nadolazeće godine nisu bile sretne za kapelu sv. Mihalja. Naime, 1953. i 1954. godine dva su velika nevremena zahvatila Gračane i uvelike oštetila krov kapele. Hitna obnova bila je nužnost, ali teška novčana i društveno-politička situacija nisu pružale puno manevarskog prostora.
Obnova kapele u razdoblju od šezdesetih do osamdesetih godina XX. st.
Drugi vatikanski koncil (1962 – 1965) donio je duhovnu obnovu Katoličkoj Crkvi, a pod tim je dojmom i zamahom započela obnova kapele. Radovi su vođeni pod nadzorom ing. Mladena Fučića te se provela temeljita rekonstrukcija. Kapela je ožbukana i obojana s unutarnje i vanjske strane, a u skladu s novim odrednicama koncila trebalo je postaviti novi kameni oltar, okrenut prema vjernicima. Novi mramorni oltar postavljen je krajem svibnja 1965. godine, a dana 21. lipnja iste godine posvetio ga je pomoćni biskup zagrebački – mons Franjo Kuharić. Ukupni trošak postavljanja novog oltara iznosio je 1 000 000 dinara, što je tada bio veliki iznos.
Obnova kapele nastavila se i idućih godina. Godine 1967. akademski slikar Josip Poljan izrađuje tabernakul i križ iznad oltara te dva vitraja u apsidi.
Tabernakul je izrađen od debelog lima, ukopan je u zid, a sa strane opločen mramornim pločama. Vrata su izrađena reljefno, a na njima je prikazan Krist koji kruhom hrani mnoštvo ljudi.
Iduće godine temeljito je popravljen krov kapele koji je bio u vrlo lošem stanju još od pedesetih godina i već spomenuta dva velika nevremena.
Godine 1971. obnovljeni su prozori na sakristiji i napravljena su nova željezna vrata na ulazima u cintor. Iduće godine popravljen je dio cintora iza kapele, ugrađena je peć u kapeli te je sazidan dimnjak. Radove su obavljali sami Gračanci. U listopadu iste godine obojen je lim na zvoniku kapele, a izvršeni su i neki manji zahvati na krovu.
Kako je kapela zasjala novim sjajem, trebalo je urediti i stare orgulje, koje nisu obnavljane od 1941. godine. Zbog toga se 1974. godine krenulo u njihovu obnovu i modernizaciju. Orguljama je ugrađen jedan novi drveni registar iz specijalnog drva, ostali su registri intonirani, a orgulje očišćene.
O. Mijo Tomašinec, koji je bio na službi u Njemačkoj, pomogao je rodnom selu i angažirao se oko nabave električnog motora za pokretanje orgulja. Zahvaljujući motoru, orgulje više nisu trebale manualnu snagu za pokretanje pa je i njihova upotreba bila lakša i jednostavnija. Sve radove na orguljama izvršio je majstor Milan Majdak iz Vrapča. Svečano predstavljanje obnovljenih orgulja održano je tjedan dana prije Miholja, uz prigodan koncert.
Nakon uređenja crkve došlo je vrijeme i za uređenje stare cirkvenice. Nakon što je iz nje 1976. godine iselio dugogodišnji stanar, odlučeno je da se zbog dotrajalosti poruši i izgradi nova kuća za pastoralne potrebe. Nacrt nove cirkvenice napravio je građevinski tehničar Ivan Banić iz Dolja. Zahvaljujući zalaganju fra Mirka Gregova i zvonara Rudolfa Merkaša radovi su dovršeni u ranu jesen 1978. godine. Ishođenje dozvola i sami radovi bili su vrlo komplicirani jer je komunistička vlast odugovlačila s izdavanjem dozvola, a radovi su nekoliko puta prekidani.
Iste su godine u kapeli postavljene nove klupe i klecala, koje je izradio gračanski stolar Rudolf Banek.
U međuvremenu je na prostoru između kapele i groblja sagrađena mrtvačnica, čiji je blagoslov obavljen 1. studenog 1977. godine. Nažalost, niz sretnih i veselih događaja te dobrih poteza koje su učinili Gračanci na čelu s fratrima, zamijenio je jedan tužan, bolje rečeno sramotan čin. U noći s 14. na 15. prosinca 1981. godine izvršena je provala u kapelu sv. Mihalja te su tom prilikom ukradena dva kipa – sv. Ane i sv. Barbare. Kipovi su bili izrađeni od drva lipe, visine veće od jednog metra, a prema starim zapisima datirali su s kraja XVII. stoljeća. Provalnici su provalili kroz sakristiju, prethodno razvalivši njena vrata. Ondašnja lokalna komunistička vlast nije puno marila oko ovog slučaja pa istraga, očekivano, nije donijela ploda.
No to nije sputalo Gračance da i dalje uređuju svoju kapelu. Devedesetih godina nabavljena su dva nova velika kipa koji danas stoje u crkvi: sv. Mihael i sv. Antun Padovanski.
Već u proljeće 1982. godine kapela je u unutrašnjosti obojena i osvježena pa je zablistala novim sjajem.
Godine 1983. Gračani po prvi puta u povijesti postaju samostalna župa, pa je kapela uzdignuta na rang župne crkve. Uskoro su poravnati stari grobovi unutar cintora i maknuti križevi s njih te je 1985. godine postavljena spomen ploča s natpisom koji svjedoči da se na prostoru unutar cintora nalazi staro gračansko groblje.
Krajem osamdesetih godina na crkvi se postavljaju novi oslikani prozori. Dva prozora poklonila je obitelj Petra i Darinke Marković 1988. godine. Na desnom od oltara nalazi se lik sv. Antuna Padovanskog, a na lijevom lik sv. Petra Apostola. Iduće godine postavljena su i dva stražnja prozora. Desni od koruša poklonili su Rudolf i Mirjana Puntijar, a oslikala ga je Katarina Henc. Radove oko postavljanja izveo je Marijan Ilić, a na prozoru je oslikan lik sv. Josipa Radnika. Lijevi prozor sa likom sv. Ivana Evanđeliste, darovali su dr. Ivan i Sofija Kos.
Kako bi se crkva modernizirala 1993. godine uvedena je elektrifikacija sva četiri zvona, a crkvu su obasjali novopostavljeni reflektori. Na taj je način olakšan posao posljednjem gračanskom zvonaru, nedavno preminulom Rudolfu Merkašu.
Godine 1996. započela je promjena krovišta crkve, a vrhunac je bilo postavljanje novog kipa sv. Mihalja na obnovljeno pročelje u kolovozu 1997. godine. Tijekom 1999. godine obnovljeno je stubište koruša i uređen cintor. Iduće godine nabavljene su nove postaje križnog puta. Postaje su u obliku križa izrađene od drva, a motivi postaja izvedeni su u metalu.
U nekoliko posljednjih godina postavljen je bakreni krov na zvoniku, sam zvonik je obojen, a crkva je dobila novu fasadu.
Ove je godine (2007.) popločen dio starog groblja unutar cintora te je postavljena drvena konstrukcija koja služi za bogoslužje na otvorenom. Kako bi se olakšao pristup osobama s invaliditetom, pokraj cirkvenice je probijen manji dio cintora. Povodom izvedenih radova na crkvu je postavljena spomen ploča, a svoj je obol dalo i Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Podgorac.
Posljednji nesretni događaj vezan uz crkvu sv. Mihalja bio je nedavni udar groma, koji je onesposobio električna zvona. No kvar je uskoro otklonjen te zvuk crkvenih zvona ponovno odzvanja gračanskim bregima.
Trenutno je u planu prostorno obilježavanje starog groblja unutar cintora.
Na jednom dijelu postavit će se stari spomenici i raspela koji će zorno svjedočiti da su se ovdje nekada davno pokapali naš preci, koji su s puno poštovanja, ljubavi i predanosti čuvali našu dragu crkvu, našeg sv. Mihalja.
OLTARNA SLIKA SV. MIHAEL POBJEĐUJE SOTONU
Slika nazvana Sv. Mihael pobjeđuje sotonu zauzima središnje mjesto iza glavnog oltara u crkvi sv. Mihalja. U kanonskim vizitacijama prvi se puta spominje 1677. g., a 1699. g. dobila je naziv imago magna (velika slika). Slika je dimenzija 200 x 120 cm. Naslikana je tehnikom ulja na platnu te nije potpisana.
Njen autor nije poznat, ali se s velikom sigurnošću može reći da potječe iz radionice majstora Hansa Georga Geigera – zagonetnog slikara s kojim je hrvatsko i slovensko slikarstvo 17. stoljeća dosegnulo svoj vrhunac, a o čijoj se biografiji tek devedesetih godina prošlog stoljeća uspjelo saznati nešto više. Značajan je podatak da je u Zagrebu, između ostalih, Geiger opremio crkvu sv. Katarine te crkvu sv. Franje Ksaverskog. Osim manjeg broja potpisanih djela na području sjeverne Hrvatske i Slovenije u kojima je podjednako stvarao, pripisuje mu se i značajan niz nepotpisanih djela te djela naslikanih u njegovoj radionici. Gračanska je oltarna slika upravo jedna od potonjih, a prvi je puta izložena u sklopu opusa Geigerove radionice u Muzeju Mimara na izložbi Sveti trag 1994.g. Ponovno je izložena 2004.g. u Narodnoj galeriji u Ljubljani te 2005.g. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu na zajedničkoj hrvatsko-slovenskoj izložbi Majstor HGG – slikar plastične monumentalnosti (to je ujedno i prva izložba Geigerovog cjelovitog opusa).
Oltarna slika naše crkve, sudeći po vidljivim znakovima prerade, ima burnu prošlost. Lako je uočiti naknadno doslikavanje koje je znatno promijenilo prvobitne karakteristike slike, na nekim dijelovima vidljiv je novi sloj boje, kromatska neusklađenost, gubitak iluzije volumena… i može se ustvrditi da naknadne intervencije kvalitetom ne pariraju prvoj verziji slike čiji se vidljivi dijelovi jasno povezuju s Geigerovim načinom slikanja i tretiranja forme. Međutim, vidljiv snažan utjecaj, tj. podloga samoj slici, radovi su ranijih majstora – Pietra Candida i Lucasa Kiliana te je i to jedan od razloga zašto se pretpostavlja da naša oltarna slika nije Geigerovo djelo, nego rad nepoznatog autora iz njegove radionice. Ovo će pitanje ipak ostati otvoreno sve dok mjerodavne insitucije ne odluče obaviti istraživanje.
Na temelju onog što danas znamo, gračanska slika Sveti Mihael pobjeđuje Sotonu zasigurno ima određenu kulturološku, a napose povijesnu vrijednost, no kolika je ona – nećemo znati dok se to istraživanjem ne utvrdi. Bez obzira na to, njena ljepota i izgled osvajaju na prvi pogled te mi kao župljani možemo biti sretni što krasi našu crkvu.
Domagoj Novosel
Popis izvora i literature
Spomenica župe sv. Franje Ksaverskog, knjiga I. (1942 – 1963)
Spomenica župe sv. Franje Ksaverskog, knjiga II. (1964 – 1988)
Spomenica župe Remete, knjiga I. (1890 – 1929)
Spomenica župe Remete, knjiga II. (1930 – 1963)
Baloban Josip, Župa sv. Marka u društvenom, kulturnom i religioznom životu Gradeca, Zagrebački Gradec 1242 – 1850, Zagreb, 1994
Barle Janko, Remete – povjesni podaci o samostanu, župi i crkvi, Zagreb, 1914
Dočkal Kamilo, Povijest remetskog samostana 1394 – 1782, Zagreb, Arhiv HAZU – a
Repanić-Braun Mirjana i First Blaženka, MASTER HGG a painter of monumental plasticity, Ljubljana 2005.
